"Sve sretne porodice liče jedna na drugu, svaka nesretna porodica, nesretna je na svoj način". Lav Tolstoj ("Ana Karenjina)

Za svaku porodicu koja uspješno funkcionira možemo reći da je sretna i da nalikuje jedna drugoj. U čemu se sastoji to uspješno funkcioniranje sretnih porodica? Pa u tome da porodica opstaje kao zajednica, obezbjeđuje egzistenciju svojim članovima i uspješno rješava probleme na koje nailazi na svom putu rasta i razvoja.

Otvoren stav

Funkcionalna porodica ima otvoren stav prema ljudima; poštuje individualnost, autonomiju i privatnost svojih članova; jasno i toplo komunicira; ima ravnopravnu raspodjelu moći unutar roditeljskog para; fleksibilnu kontrolu koju postiže dogovorom; njeguje spontanost, humor i radost; inicijativu te podstiče zajedništvo i različitosti.

Pogrešno uvriježeno mišljenje je da sretne porodice nemaju probleme!

One na svom putu također nailaze na probleme i teškoće ali ono što ih razlikuje od nesretnih (manje sretnih i/ili disfunkcionalnih) je njihov odnos prema problemima kada se oni jave. Funkcionalna porodica se ujedinjuje kada problem nastane i kada jedan član porodice postane simptomatičan (npr. nervozan, agresivan ili se izoluje od ostalih članova porodice).

Porodica tada aktivira svoje snage i simptomatičnog člana ohrabruje, savjetuje ili suočava sa njegovim ponašanjem. Taj član porodice se podsjeća od ostalih članova porodice da je voljen i vrijedan član i da su svi spremni pomoći da se taj zahtjevni period lakše prebrodi. Kako je ova porodica otvorena ka zajedinci ona nema problem da se konsultuje i sa stručnjacima i zatraži savjet kako prebroditi porodičnu krizu.

S druge strane, termin disfunkcionalan opisuje porodične obrace kojima se ne ispunjava zadatak već dolazi do pojave problema. U disfunkcionalnoj porodici, dolazi do optuživanja člana ili članova porodice za nastajanje problema. Umjesto da se ujedine u pravcu traženja rješenja kao što to rade sretne (funkcionalne) porodice, ovdje dolazi do podjela među članovima porodice, koalicija.

Prema Virginiji Satir (1967.), socijalnoj radnici i porodičnoj terapeutkinji, komunikacija je jedan aspekt prema kojem možemo ocijeniti funkcionalnost/disfunkcionalnost porodice.

Disfunkcionalne porodice nisu u stanju u komunikaciji da:

- Kompletiraju razmjenu tj. da provjere i pitaju ono što čuju;

- Vide kako ih drugi vide;

- Vide kako sami sebe vide;

- Opišu jedni drugima doživljaje;

- Opišu nade, strahove, očekivanja;

- Ne mogu da se ne slažu;

- Ne mogu da odluče;

- Ne mogu se osloboditi prošlosti;

- Ne uče kroz iskustvo;

- Ne mogu da budu direktni, da se obraćaju u prvom licu ("JA"poruke... "Ja mislim i osjećam"....; koriste "TI" poruke .... "Ti si kriv/a "itd.);

- Nalaze greške;

- Ne koriste adekvatno jezik.

Zašto je važno imati svijest o navedenoj funkcionalnosti i disfunkcionalnosti porodice? Upravo zato što se svako ljudsko biće rađa u, više ili manje funkcionalnoj, porodici ali i više/ manje funkcionalnoj društvenoj zajednici i državi.

Kažu da na ovaj svijet dolazimo kao prazna ploča (Tabula rasa). Kako rastemo i razvijamo se, gledamo ponašanja naših roditelja/staratelja, naše porodice i usvajamo ih kao primjere kako se treba ponašati u svijetu i sa ljudima oko nas.

Načinima na koje naši roditelji/staratelji komuniciraju s nama i jedni s drugima oblikuju naš pogled na svijet i našu poziciju u njemu. Ako se ponašaju na disfunkcionalni ili nezdrav način, velike su šanse da će djeca oponašati to nezdravo ponašanje, čak i nenamjerno.

Tri temeljne strukture

Traumatska iskustva sa roditeljima/starateljima utiču na tri temeljne strukture: naš osjećaj sebe, način na koji komuniciramo i način na koji formiramo odnose i ponašamo se prema ljudima oko nas.

Mi usvajamo određene karakteristike ličnosti na osnovu našeg položaja, odnosno „uloge“ koju imamo u okviru porodične jedinice. Ako je naša porodica bila disfunkcionalna, naša uloga nastaje iz nezdravih obrazaca i postoji da bi održala tekuću disfunkciju.

- U prošlom članku smo se dotakli uloge žrtvenog jarca, ali sistemska porodična terapija prepoznaje još najmanje 7 uobičajenih uloga koje nastaju uslijed nezdrave porodične dinamike (zlatno dijete, heroj, maskota, označeni pacijent, izgubljeno dijete, njegovatelj, parentifikovano dijete).

U narednim člancima ću opisati svaku od ovih uloga kako bi što širi krug čitalaca možda prepoznao sebe u nekoj od ovih uloga,da bi potom mogli iskoračiti iz ovih naučenih obrazaca ponašanja u svoje autentično Ja.

"Vi niste ono što vam se desilo već ono što odaberete biti! " Carl Jung

Ono što je optimistično je da se ne radi o genetici, o ponašanjima koje je nemoguće mijenjati jer su ista nastala procesom učenja a isto tako možemo naučiti i efikasnije i zdravije načine ponašanja.Izborom novih ponašanja prekida se prijenos disfunkcije sa generacije na generaciju i postaje moguće kreirati vlastitu funkcionalnu porodicu."

(Svake srijede objavljujemo tekstove stručnjaka koji pišu o braku, porodici, bebama, trudnoći...)