Prvi intervju Gorana Bregovića koji sam pročitao kao klinac imao je naslov, parafraziram, "Meni je najteže što sam rano ostvario svoj san". Tada on ima negdje dvadeset šest godina i patentira nove pojmove jugoslavenske pop kulture i socijalističko samoupravne stvarnosti. Postavlja rekorde, patentira platinaste tiraže, pravi koncerte na stadionima, ili puni dva puta, pa tri puta, pa pet puta zaredom halu „Pionir“ u Beogradu.

Tokom raznih intervjua sa+ Bregovićem imao sam običaj da ga pitam o snovima, ne u smislu astrološko-horoskopskog žanra, već o snovima, o karijeri. Kakve je on imao snove tamo negdje na početku, dok svira u kafani na autobuskoj stanici u Konjicu ili u striptiz barovima Jugoslavije i Italije. Ili dok studira Filozofski fakultet gdje mu se trasira karijera nastavnika marksizma. Meni se oduvijek činilo da se on kroz pjesme "Dobro vam jutro, Petrović Petre" i "Eto baš hoću" obraća onom čovjeku iz srednje klase čijoj je sudbini uspio da utekne.

Plodan teren

Posao od 9 do 5, tada od 7 do 3, redovna plata, godišnji odmori, a "hoću da bar jednom budem blesav" i iskočim iz šina. To s poslom od 9 do 5 je u međuvremenu postalo sasvim normalna i poželjna stavka u životu Bregovića. Čak se i ponosi da radi u istom terminu i minutaži kao "Petrović Petar" i sav ostali "normalan" svijet.

Ali šta je to učinilo da Bregoviću uspije ono što nije onima prije? Uprezale su se teorije o UDBInom bendu, o faustovskom paktu s folkom, o podilaženju masovnom ukusu Jugoslavena... A oni objektivni su odgovarali da ima nešto što je u pjesmama i da je to presudilo.

Prije neki dan u Lidlu nalijećem na drugaricu Z. Č. koja radi u promoterskim timovima od Exita do Brkova, hvali feljton o „Bijelom dugmetu“ povodom pedesetgodišnjice benda. Onda uzima mobilni i skroluje po oficijelnoj stranici benda. Pita se da li ima mladih fanova ovog benda i koji je njihov procentualni učinak u onoj statističkoj tortici obožavalaca.

Pričam joj da sam se jučer vratio iz Mančestera i da sam na autobusima vidio reklame za koncerte „Eaglesa“, „AC/DC“, Stovi Niks iz „Flitvod meka“. Da li je rokenrol stvar bumera koji će ispuniti stadione, ili da li su ti stadionski koncerti ovog leta rezervisani samo za rokenrol? Da i ima onih iz generacije Z koji će gledati i Tejlor Svift a i „AC /DC“? Inače u mom inventaru gradskog prijevoza u Mančesteru zaključio sam da se na karoserijama žutog autobuskog Bee transporta reklamiraju uglavnom "starci" a od novih je samo Tejlor Svift. Da li marketinški pik za Generaciju Z je na mrežama a stari fanovi rokenrola se voze gradskim prijevozom i dok čekaju svoj, bulje u reklame na ostalim busevima. Uglavnom pitam talentovanu dramsku spisateljicu Vidu Davidović, rođenu deset godina poslije posljednje ploče „Bijelog dugmeta“ i raspada Jugoslavije a čiju je dramu nedavno postavio u pozorištu Ivica Buljan, dakle pitam je šta je za nju „Bijelo dugme“?

Mit o tvrdičluku

- Za mene je „Bijelo dugme“ označitelj jugonostalgije s kojom sam odrasla. Moja mama, moj ujko. Putovanja na more s „Dugmetom“ u autu. Ja koja slušam „Zaboravi ako možeš“ i zamišljam da je Bebek meni pjeva, da ja skitam Rusijom i nosim haljinu cirkuske jahačice u isto vrijeme dok čitam „Idiota“ prvi put i fasciniram se Nastasjom Filipovnom. Mamine priče o pločama i sarajevskoj "raji". Radio koji pušta njihove pjesme. Srednjoškolske svirke na kojim bendovi iz škole rade kavere eks-ju roka i nastupaju pred generacijom klinaca koji su odrasli na roditeljskim pričama o divnoj Jugoslaviji. Prve popušene cigarete i serija „Bitange i princeze“ subotom ujutro. Sve u svemu, polupano odrastanje u tranziciji gdje je sve staro ostavljeno u amanet, a još ništa novo nije stvoreno. Traženje postjugoslavenskog identiteta. Lutanje - kaže Vida Davidović koju zatičem na putu kroz Hjuston.

Dok juri kroz svoj američki san, pitam je da li je za nju, odraslu u post YU dobu, „Bijelo dugme“ najveća priča nekadašnje Jugoslavije?

- Za mene jeste, ili bar osamdesetih. Vjerujem da će se neki čitaoci preneraziti: Zar je jedan "režimski" bend najbolje što je Jugoslavija imala? Jeste, jer je režimsko po pravilu socijalističko, a socijalističko jeste nešto što je stajalo u nazivu SFRJ, voljeli mi to ili ne - režimsko jeste oličenje onog što je Jugoslavija predstavljala. Svaki pokušaj da se to izokrene i da se Jugoslavija postavi kao zemlja negativne slobode jeste pokušaj istorijske relativizacije. Stoga je„Bijelo dugme“ predstavljalo sve što je Jugoslavija zapravo predstavljala - režim, strukturu, populizam, bratstvo, jedinstvo, duh i slobodu koja na ovim vrijednostima, zbog njih ili uprkos njima, izmiče - kaže Vida Davidović.

U intervju s Goranom Bregovićem proteklih dana prošlo se kroz razne teme vezane za „Dugme“, karijeru, pjesme, kontroverze, ali i kroz slobodno vrijeme koje je Brega trošio na izazivanje adrenalina. Prelazak Atlantika brodom čiji je kapetan, a posada, on i tadašnja djevojka a kasnije supruga. U nekim kuloarskim pričama uvijek se govorilo o Čoli koji troši i Bregi koji štedi.

U prvom nastavku ovog feljtona pomalo sam srušio mit o ovom drugom jer upravo i odem na put u košulji koju mi je Brega poklonio (a bila je i još jedna).

O plovidbama, i mitu o štedljivom Bregi priča njegov veliki prijatelj i saradnik Boris Miljković, reditelj i pisac.

- Postojao je mit o Breginom tvrdičluku, vjerovatno postoji i danas, ako to neko uopšte prati. Činjenica je da Brega ne voli da troši novac, znam puno ljudi koji ne vole da troše novac, pa nikom ništa. No, drugi ljudi nas mnogo manje zanimaju od Brege, pa, eto nam urbanog mita o rokenrolu, zvijezdi, Bregi kojem zmija stoji u novčaniku. U vremenu najveće slave „Bijelog dugmeta“, Brega i ja smo jedrili na njegovoj prvoj jedrilici, starom, drvenom Kalafatu, predivnom i prastarom, građenom negdje prije rata, onog rata, s madijerama od hrastovine, osjenčenim starosti i tikovom palubom ugrađenom još onda kad se Kalafat gradio.

Tako smo putovali od ostrcva do ostrva, u srednjem Jadranu, bili gosti raznim drugovima, poznanicima, djevojkama i komšijama koji su se tog trenutka zatekli na Mljetu, Braču ili Korčuli, na obali, u kući, iznajmljenoj sobi, u čamcu ili, naprosto, na plaži. Oni bi se peli na Kalafat, mi skakali sa Kalafata u more, jeli smo mesni doručak i hljeb iz pekare. Bilo je to dobro.

Jedno veče smo se našli sami na Korčuli, u jednoj od dvije luke grada. Korčula usred ljeta, puno brodica, i lijevo i desno. Vezujemo. Grad svijetli, kafane prepune. Sjedimo na krmi Kalafata i gledamo kako prolaze žene, koke, kaže Brega, kako dime roštilji i mirišu na Mediteran. Brega uskoči u brod i pojavljuje se s dvije konzerve i pola hljeba. Otvara jedan mesni, dodaje meni drugi i ključ.

Onda kaže, "Ako misliš da je vrijeme da odemo u kafanu i nažderemo se ribe kao ljudi, a da nam cijela terasa gleda u tanjir, mala djeca plešu i donose cedulje na potpis a konobari se slikaju oko stola, pa donose gitaru da nešto odsviram, pa, kao, hajde Brega, pjevamo „Selmu“ svi u glas, pa se onda sutra hvališu s računom, kako su odalamili Bregu, ko ga je**, neka plati kad ima stoput više i od tebe i od mene, ako to misliš, hajmo!

Onda smo na miru, s merakom pojeli svoje Gavriloviće, popili pola vode - pola vina. Koke su došle same, sve sa krempitama, začudo. U doba najveće slave „Dugmeta“. Nije mi se Brega učinio cicijom - sjeća se te jedne plovidbe Bota Miljković

Najusamljeniji čovjek na svijetu

Uvijek me oduševe zapažanja Branimira Dimitrijevića, o mnogo čemu i o „Bijelom dugmetu“ naravno. Prije nego što se sretnemo i odemo na koncert Roda Stjuarta u maju u Areni, zamolim ga da se vrati četiri i više decenija u rikverc.

- Pametni tvrde da ne postoji sjećanje na sam događaj, već samo sjećanje na posljednji put ispričanu verziju događaja. Zato mi je teško da pišem o događajima poslije pola vijeka, kojih se samo ja tako sjećam.

Goran Bregović mi je uvijek djelovao kao najusamljeniji čovjek na svijetu. Vjerovatno je to i najbolji zid samoodbrane, od svega, prije svega od tuđih interesa. Ali nije samo to.

Nisam siguran ni da bi bilo koji član „Dugmeta“ htio da stegne zube i pohvali Gorana što su na prvom mjestu zbog njega i uz njega i svi oni bili heroji našeg vremena, što su doživjeli jedan svijet koji rijetko ko je, i koji je bio čudesniji i ljepši od života koji im je sudbina namijenila.

A Goranov život mi djeluje apsolutno kao njegova "Pjesma mlađem bratu."

Sjećaš se te najdepresivnije pjesme na svijetu, pisanu u vojsci u Nišu, bratu Predragu?

"Loš dan. kako si, moj mlađi brate?

Kiši do neba.

Ostaćemo sami ti i ja.

U svijetu kome rod i ne treba.

Uuu, šapuće mrak."

Goran Bregović je na svim slikama nasmijan. Baš se trudio.

Slavljeničku turneju "Bijelo dugme" počinje 11. maja u Domu mladih u Sarajevu.